censorship

Cenzura (lat. censura - procjena imetka, ocjena). Cenzura obuhvata sluzbenu kontrolu javnih publikacija (novina, knjiga), kaznenih djela, filmova, radio emisija, TV emisija itd., da bi se sprijecilo objavljivanje ili propagiranje necega sto vrijeda javni poredak, moral, sto je stetno po interese drzave, vladajuce klase i privilegiranih krugova, sto dovodi u opasnost uspjeh ratnih ili diplomatskih napora. Nekad se stampane stvari, programi i slicno cenzuriraju prije objavljivanja (preventivna cenzura), a nekad tek poslije objavljivanja (suspenzivna cenzura). Cenzura se katkada naziva i sama ustanova koja vrsi funkciju cenzuriranja. Knjizevnu cenzuru u danasnjem smislu uveli su crkveni koncili (Prvi nicejski koncil 325., koncil u Efezu 431.) zabranom nekih tekstova kao dogmatski neispravnih, heretickih spisa. Praksa osude spisa stetnih za vjeru i morala nastavljena je i u Srednjem vijeku. U 13. vijeku su pojedini univerziteti bili odredeni da vrse cenzuru nad rukopisima. Po papinskoj odredbi iz 1501. biskupi moraju brizljivo ispitati spise. Knjige izdane protivno zabrani cesto su se spaljivale. Papa Pavao IV izdao je 1589. Index librorum prohibitorum, spisak djela koja vjernici nisu smjeli citati. U evropskim drzavama, kroz citav niz politickih peripetija, politicka, kulturalna i moralna cenzura mijenjale su svoje forme vjekovima. Cenzuru su vrsili koncili, stalezi, policija, kraljevski komesarijati za stamparije.

Cenzura ( < censeo – vertinu) – spaudos ir kitu visuomenes informavimo priemoniu leidybos ir ju platinimo kontrole, ivertinimas, pakeitimas arba atmetimas pagal tam tikras ideologines dogmas ir nuostatas.